Razgovori s braniteljima Domovinskog rata

Kristian Frljak i Marijan Almaš, dva hrvatska branitelja, posjetila su nas 17. studenoga 2022. godine kada smo održali prigodni program povodom obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje te Dana sjećanja na žrtve Domovinskoga rata. Podijelili su s nama dio svojih razmišljanja, osjećaja i uspomena vezanih za svoje sudjelovanje u obrani Domovine.

Zajednička fotografija djelatnika i učenika matične škole

„ Mislim da je svaka povezanost drugačija i važna, ali povezanost među suborcima je najposebnija. U toj povezanosti, u očima svojih suboraca, zapravo vidim sebe.“

(Kristian Frljak)

1. S koliko ste se godina uključili u obranu Hrvatske i što Vas je potaknulo?

Uključio sam se u obranu Hrvatske s devetnaest godina. Mnogo je branitelja pošlo u Domovinski rat s toliko godina. U tim sam se mladim godinama susreo s mnogo divnih ljudi koji su dobrovoljno branili našu Hrvatsku.

2. Što za Vas znače operacije „Bljesak“ i „Oluja“?

Operacija „Bljesak“ je za mene puno značila jer je tijekom njenoga trajanja itekako ojačala moja uloga branitelja u Domovinskom ratu. Što se tiče operacije „Oluja“, uvijek osjećam neki ponos i uvijek se prisjetim onih strašnih trenutaka koje sam tamo proživio.

3. Je li euforija nadjačala strah i neizvjesnost u tim ključnim trenucima borbe za samostalnost Hrvatske?

Strah… prisjećam se koliki je veliki strah bio u nama i mislim da je najviše bilo straha. Najveći sam strah imao kad sam imao oružje kraj sebe istovremeno sam se osjećao i sigurno i prestrašeno. A euforija? Bilo je mnogo euforije.

4. Družite li se sa svojim suborcima i danas? Je li istina kako tu povezanost mogu osjetiti samo oni koji su zajedno prošli ratišta?

Da, eto, gospodin Marijan i ja se ne poznajemo dugo, ali kao suborci u Domovinskom ratu smo doista povezani i volimo se družiti. Rekao bih da je to istina. Mislim da je svaka povezanost drugačija i važna, ali povezanost među suborcima je najposebnija. U toj povezanosti, u očima svojih suboraca, zapravo vidim sebe. Prošli smo slične stvari kroz koje su vjerojatno prošli svi branitelji zajedno.

5. Što Vas je potaknulo na odlazak u mirovne misije u Siriju i Afganistan? Koliko je različit Domovinski rat od ratova koji se vode tamo?

Kada je završio rat, osjećao sam se dobro i ponosno, ali i neshvaćeno. Bilo mi je jako dobro u vojsci i s tim svojim znanjem sam htio krenuti dalje. Posve su drukčiji, ti ratovi nisu ni slični jedan drugome. Kako se trenutno vodi rat u Ukrajini, često se prisjetim dana u Siriji i shvaćam kako ni ta dva rata nisu slična.

6. Smatrate li se upornom osobom? Možete li nam otkriti otkud tolika ljubav prema ronjenju i moru?

Mislim da je „upornost“ ključna riječ svega što smo pokušali napraviti i ono što smo napravili. Svi smo imali neke pogreške u životu zbog kojih smo požalili, ali to je normalno, normalno je pogriješiti. Inače, mislim da jesam uporna osoba. Imao sam nekih zdravstvenih teškoća kada sam bio mlađi, ali upornost me ojačala i radio sam na sebi. Tako mi se polako stvorila ljubav prema ronjenju i moru. Ako nešto toliko želite, važno je da nemate velike planove i nemojte dozvoliti da vas netko iritira.

7. Što biste nam poručili kad nas vidite u ovako velikom broju?

Poručio bih vam da morate biti uporni, kao što sam rekao, uvijek dajte sve od sebe.

Razgovor s Marijanom Almašem

„Ponekad, kada zatvorim oči, misli mi prolaze kroz Vukovar, prolaze kroz one ceste i putove koje ja poznajem odmalena i ponosim se. U misli mi dolaze i ljudi koje poznajem iz Vukovara. Mislim da je moj Vukovar dio koji me čini čovjekom.“

(Marijan Almaš)

1. Objavili ste knjigu poezije „Ova bi te ruka pomilovala“, što Vas je potaknulo na pisanje te knjige?

Puno toga me potaknulo da napišem tu knjigu, sve ono što sam u svom životu proveo. Prvo mi se vrate sve slike onoga što sam sve prošao, ono najvažnije što sam proživio, onda napišem dvije-tri riječi koje opisuju te slike u glavi. Ako odmah ne zapišem te dvije-tri riječi, onda mi se te slike počinju polako brisati iz moje glave. Uzmem kemijsku olovku, upalim svijetlo te počnem piskarati u svoju bilježnicu. Kad razmišljam što ću napisati, kotrljam kolicima amo-tamo po sobi razmišljajući što ću napisati sljedeće. Tako lakše tražim riječi i smisao toga što ću napisati. Čitam, čitam što sam dosad napisao... Onda polako opet razmišljam koje bih riječi stavio na papir i tako stalno… Ta se knjiga trebala zvati „Ja sam mali“, ali to se mojoj urednici nije svidjelo pa sam knjizi nadjenuo ime „Ova bi te ruka pomilovala“. Htio sam da se knjiga zove „Ja sam mali“ zato što smo svi jednaki, svi smo mali!

Ono što me posebno dirnulo tijekom razgovora s gospodinom Marijanom jest kada mi je prišao bliže svojim kolicima te zamolio da mu pružim ruku. Pružila sam mu ruku i on je svom ranjenom rukom učinio znak križa na mojoj ruci i rekao: „To je ta ruka koja te pomilovala“.

2. Pišete trideset godina. Koliko Vam znači pisanje i gdje pronalazite nadahnuće?

Istina, da… pišem već trideset godina i počeo sam pisati u onim gadnim danima, ako znate na što točno mislim. U to vrijeme sam sjedio i razmišljao što bih točno radio. Odlučio sam pisati jer sam imao svašta u svojim mislima, vjera u Boga mi je uistinu pomogla i htio sam napisati sve iz moje glave. Postavljam pitanja u svojoj glavi te odgovore na njih napišem u knjizi. Sve te misli, odgovori i sjećanja spojim te nastane jedna kratka, poetična priča.

3. Postoji li neka pjesma koju biste posebno izdvojili?

Postoji. To je pjesma koja govori o povezanosti među ljudima, poput mene i gospodina Kristijana.

4. O Vama je snimljen film „Četrnaest prepreka“, što mislite, jeste li uspjeli prepričati cijelu svoju životnu priču do kraja?

Ne, ni približno. Jedan mali dio svoga života sam prepričao. Mi, bivši branitelji i ne smijemo prepričati cijelu svoju ratnu priču. To što je bilo u ratu, mi to ne smijemo prepričavati ostalima i to mora ostati tamo gdje je i bilo. U tom dokumentarnom filmu sam prepričao 0,1 % svoga života. Ove druge stvari ne smijete znati.

5. Objavili ste zbirku pjesama „Drugi put Vukovar“. Koliko Vam znači Vukovar?

Vukovar je moj rodni grad, tamo sam se rodio i taj mi grad uistinu znači. Tamo su moji Bogdanovci i tamo sam proveo skoro cijeli svoj život. Kada je došao Domovinski rat, svi smo se bojali, a i osjetili smo sve veću želju da se borimo za naš Vukovar. Jednom riječju bih volio opisati Vukovar, a to je riječ „ljubav“. To je jedna velika, velika ljubav koja se nikad neće moći raspasti. Ponekad, kada zatvorim oči, misli mi prolaze kroz Vukovar, prolaze kroz one ceste i putove koje ja poznajem odmalena i ponosim se. U misli mi dolaze i ljudi koje poznajem iz Vukovara. Mislim da je moj Vukovar dio koji me čini čovjekom.

6. Koliko Vam vjera u Boga pomaže i imate li neku poruku za nas mlade?

Vjera je dio mog života. To je ono što sam ponio iz svoje kuće, bio sam ministrant. Kada je došao Domovinski rat, mislim da mi se vjera uistinu povećala. Kada volite nekoga toliko jako, onda imate vjeru, ljubav i život.

Petra Šinković, 6. a